Nalor

Priča pobednice

Bavila sam se sportom, bila sam uvek nasmejana, pozitivna i puna života. Bilo je teško, ali sam se trudila da o kroz to prođem tako što ću misliti na sutra.

2004. godine osetila sam jak bol u predelu leve dojke. Usledio je odlazak kod lekara i dijagnoza KARCINOM DOJKE. Tog trenutka moj život je postao najstrašnija noćna mora. Imala sam 29 godina i rak dojke otkriven u trećem stadijumu.

Zbog vrste karcinoma hitno sam operisana, Tada je krenula borba koje ja u početku nisam ni bila svesna. Kao i ranije, bila sam hrabra i optimistična. Ali to nije dovoljno kada se suočite sa takvim neprijateljem, nije dovoljno ni to što vas porodica voli i podržava. Oni su tu, ali su i uplašeni i nemoćni.

Potrebno je nešto više: da verujete, zaista verujete, i to tako što vidite i znate da je bolest pobediva! Da imate podršku onih koji su se susreli sa tim, koji su je pobeđivali. Da tu bude neko ko će vas provesti kroz tu dolinu nemoći, straha i bola. Neko ko ZNA.

Čula sam za Savetovalište za žene obolele od raka dojke’Jefimija’ i otišla tamo. Imala sam sreću da upoznam žene koje su preživele i koje su me podržale tako da je moja borba bila i njihova, jer kada svoju bol i teret podelite sa nekim pola od toga nestane. Maja, žena koja me je operisala, uvek je bila tu da se konsultuje, informiše nas o bolesti, pregleda me; Lola, žena koja je pobedila bolest u fazi metastaze i koja je svim obolelim ženama prva slika kada mislimo o izlečenju, žena koja skida naše najteže terete kada se prvi put sretnemo sa njom, vodi grupe samopomoći i pomaže ženama u bolnici kada se prvi put sretnu sa bolešću, uvek je tu za nas na otvorenom telefonu; Slavica, psihološkinja koja nam kroz psihološke radionice i podršku pomaže da popravimo sebe i svoje živote da se ne bismo opet razbolele. Tu su i naša druženja, izleti,...

Išla sam u ’Jefimiju’. Mislila sam da je podrška moje doktorice, psihološka podrška i podrška u grupama samopomoći dovoljna i da mogu da da pobedim kao i uvek jer sam borac po opredeljenju.

Bila sam već u fazi polovine procesa hemioterapije. A onda se moj optimizam slomio, strahovi i tuga su provalili takvom silinom da sam mislila da ću nestati, uprkos tome što lečenje mog tela napreduje. Bilo je vreme da uđem i u proces psihoterapije. Lagano, iz dana u dan, moj bol, strahovi i tuga počeli su da ističu iz mene, ’pospremila’ sam svoje životno iskustvo, izvukla mudrosti iz njega i usredsredila se na sada i budućnost. Dok to nisam uradila, nisam mogla dalje da zaista napredujem u lečenju. Tu mi je pomogla Ana, naša psihoterapeutkinja.

Odlaskom u ’Jefimiju’ ja sam sebi produžila život. Svu podršku koju sam u Jefimiji dobila od žena koje imaju posebno mesto u mom životu ja sam maksimalno iskoristila ne samo za moj oporavak i ozdravljenje već i za nešto što sam iskoristila kako bih kasnije pomogla svim ženama koje su došle u istu situaciju u kojoj sam bila i ja. ’Jefimija’ mi je pružila mogućnost da pravim planove za budućnost, da volim sebe i svoj život, da ga učinim lakšim i srećnijim, da radim ono što volim i da živim život punim plućima.

2006. g. osnovala sam Udruženje ASKA u Višegradu. U ’Jefimiji’ pružam iskustvenu podršku ženama koje se nalaze na bolničkom lečenju i u grupama samopomoći. Aktivno učestvujem na seminarima, konferencijama i RACE FOR THE CURE već 5 godina. Trčim, plešem slavim život, amaterski se bavim umetničkom fotografijom. Srećna sam što imam mnogo prijatelja a zahvalna mojoj porodici i mojim prijateljicama iz ’Jefimije’ jer njihova podrška i moja upornost su moj život.

I dalje svakih šest meseci idem na zdravstvene kontrole. Dušu sam izlečila, ali je i stalno držim u ’kondiciji’ radeći sa ženama kojima je pomoć potrebna kao što je meni bila.

Savetovalište "Jefimija"
Svetlana Novaković